Kosovo je postalo ozbiljan problem za mir i stabilnost na zapadnom Balkanu, manje-više su saglasni sagovornici Blica.
Kako kažu, zabrinuti su zbog posljednjih dešavanja na relaciji Beograd-Priština zbog raznih spinova serviranih sa obje strane, nedostatka političke volje, narastajućih tenzija… Takođe, slažu se i u tome da ideja o razmjeni teritorija ili podjeli više nije na stolu, ali da to ne znači da ne treba nastaviti za traženjem drugih rješenja.
Jedna stvar oko koje nemaju dilemu jeste da evrointegracija Srbije nema bez sporazuma sa Prištinom i da je rješenje kosovskog problema jedan od najvažnijih preduslova za njen dalji napredak na evropskom putu. Na pitanje o tome da li je ova godina ta kada će biti postignut pravno obavezujući sporazum između Beograda i Prištine, niko sa sigurnošću ne može da tvrdi, ali nemaju ni previše optimizma s tim u vezi.
Džejms Ker Lindzi, Londonska škola ekonomije: Zabrinutiji sam nego ranije zbog Kosova
Sve u svemu, više sam zabrinut za situaciju na Kosovu sada nego što sam bio ranije. Posljednjih nekoliko mjeseci pokazalo se da Kosovo postaje ozbiljan problem za mir i stabilnost na zapadnom Balkanu. Borba oko priznavanja se pojačala. Tenzije između Beograda i Prištine su narasle ne samo zbog uvođenja taksa već se odnos Prištine prema EU pogoršao zbog liberalizacije viznog režima.
U međuvremenu, pažnja EU će se sve više fokusirati negdje drugdje u mjesecima koji dolaze jer se priprema za izbore za Evropski parlament i za formiranje nove komisije. Veoma je teško predvidjeti kako će se stvari odvijati tokom ove godine, naročito u prvoj polovini.
Prolazeći od onoga što vidimo javno, nisam optimista po pitanju velikog napretka. Međutim, pitam se da li se možda dešava nešto više iza scene. Kako se pokazalo na sporazumu između Grčke i Makedonije, može doći do iznenađujućih pomaka s pravim političkim vođstvom. Nevolja je u tome što nisam siguran da li bi bilo koji postignuti sporazum dobio šire odobravanje, posebno na Kosovu.
Foto: Zoran Zestić/TANJUG
O tome kako bi sporazum između Beograda i Prištine mogao da izgleda, pisano je dosta proteklih mjeseci, a rasprava o razgraničenju bila je puna kontroverzi. Shvatam da su mnogi zabrinuti zbog regionalnih posljedica takvog poteza. Međutim, vjerujem i da je bolje pričekati i vidjeti nego zatvarati ovu opciju u prvoj fazi.
Po mom mišljenju, sveobuhvatno konačno rješenje vrijedi sprovesti čak i ako obje strane moraju da naprave kompromise. Pod tim mislim da je važno naglasiti da bi svaki dogovor morao da bude daleko širi od samo teritorijalnog dogovora.
Status vjerskih objekata na Kosovu moraće u potpunosti da se definiše. Takođe, prava onih Srba i Albanaca koji ostaju na Kosovu i Srbiji moraće biti u potpunosti zaštićena. Takođe, biće važno uvesti korake koji će otvoriti put ka značajnim pozitivnim odnosima između Srbije i Kosova. Uopšteno govoreći, mislim da je za regionalnu stabilnost bolje da se postigne sporazum koji rješava pitanje Kosova jednom zauvijek i što je prije moguće, nego nastaviti sa trenutnom situacijom, koja postaje sve neodrživija i stvara tenzije.
Srbija je ostvarila stabilan napredak u pristupanju EU i ako želi da se pridruži Uniji do 2025. godine, proces će morati da ubrza. Treba imati na umu i da će proces ratifikacije trajati oko dvije godine. U najboljem slučaju, Srbija treba da završi pregovore do kraja 2022. godine. Ovim tempom ova i naredna godina biće od ključne važnosti da se nastavi sa otvaranjem što je moguće više poglavlja.
U međuvremenu, 2019. će biti i godina prevrata za EU, gdje se održavaju izbori, što takođe može uticati na proces pristupanja. Takođe, tu je i Kosovo. U ovom trenutku mislim da ovo neće ometati proces otvaranja novih poglavlja. Međutim, kako se Srbija bude približavala kraju pregovora, to će postajati sve važnije.
Iako će se proces pristupanja Uniji nastaviti bez rješenja, prilično je sigurno da Srbija neće moći da se pridruži EU ukoliko ne bude konačnog sporazuma između Beograda i Prištine.
U realnosti, mislim da to znači da će Srbija morati da prizna Kosovo. Iako priznanje nije formalni zahtjev Evropske unije i budući da pet članica još uvijek ne priznaju Kosovo, odluke o pristupanju zavise i od svake pojedinačne države članice EU.
Čini se da svi dokazi sugerišu da će Njemačka blokirati bilo kakvo konačno članstvo dok Beograd ne prizna Kosovo. U međuvremenu, ostale članice EU žele da budu sigurne da EU neće uvoziti teritorijalne sporove. Mislim da će mnoge članice željeti da se situacija u potpunosti razriješi. Pitanje je samo da li je to bolje uraditi prije ili kasnije.
Prije godinu dana rekao bih – kasnije. Međutim, nedavna dešavanja ukazuju na to da status kvo više nije održiv. Problem je u tome što je teško vidjeti kako se može postići pomak u trenutnim okolnostima, tako da će 2019. sasvim sigurno biti izazovna godina.
Danijel Server, profesor u Vašingtonu: Priština više nestrpljiva da sačeka rješenje
Moguće je riješiti pitanje Kosova i Srbije, ali to sve zavisi od političke volje obje strane. A politička volja u velikoj mjeri zavisi od njihovih predsjednika. Nemoguće je predvidjeti da li će odlučiti da to pitanje riješe tokom ove godine. Čini se da je Priština nestrpljivija od Beograda da to učini, ali se nadam da će se to promijeniti jer postaje očigledno da je rano rješenje daleko bolje nego čekanje na samo pristupanje EU, kada će sve poluge biti uz one koji su priznalo Kosovo.
Foto: VEsna Lalić/RAS Srbija
Čini mi se da demarkacija više nije na stolu. Izgleda da Vučić ne želi da da Tačiju ono što mu treba, a izgleda i da Tači ne želi da da Vučiću da ono što on želi i što mu je potrebno da bi se teritorijalno (narodno) razmijenili. Po mom mišljenju, to je dobro jer je razmjena inače loša ideja, a loše ideje su kao zombiji, ne umiru, već lutajući traže nekog političara, diplomatu ili profesora čiju karijeru mogu uništiti.
Srbija nastavlja da usvaja i primjenjuje ono što je prihvatila, i to je dobro, ali neće moći da završi pristupanje Uniji bez rješenja kosovskog pitanja, izgradnje nezavisnijeg sudstva i omogućavanja slobodnih medija. To mi se zasad čine kao glavne prepreke na evropskom putu.
Na pitanje šta bi se generalno moglo očekivati ove godine od evropskog puta Srbije, Server kaže da je to pitanje najviše za Vučića. Kako kaže, prošla godina nije bila baš dobra i nada se da će ova biti bolja.
Erik Gordi, profesor iz Londona: Provokacije ima previše
Apsolutno je jasno da budućnost evropskih integracija i Kosova i Srbije zavisi od postizanja sveobuhvatnog sporazuma. Međutim, šanse za to i nisu baš velike. Ni Srbija ni Kosovo nisu pokazali mnogo kapaciteta za postizanje sporazuma i nisu pokazali kapacitet za sprovođenje postignutih sporazuma. To su države čija su rukovodstva izgleda sposobna samo da eskaliraju i prepuštaju se provokacijama.
Foto: N1/SCREENSHOT
Jedna inicijativa koja je promovisana, o razmjeni teritorija, neće ništa postići jer je u suprotnosti sa javnim mnjenjem obje države, osim što ima poneku verbalnu podršku od Rusije i podršku samo Trampa i Boltona u Vašingtonu. Međutim, ni jedan ni drugi nemaju kapacitet da ubijede saveznike u Evropi da ih u tome podrže.
Što se tiče procesa pristupanja Srbije EU, to zavisi od rješavanja bilateralnih sporova, ali zavisi i od ispunjavanja standarda u najvažnijim oblastima: vladavini prava, nezavisnosti pravosuđa, slobodi medija i usklađivanju spoljne politike. Napredak je bio veoma slab u svim ovim oblastima i nema razloga da se očekuje da će on postati bolji. Moglo bi se govoriti o nedostatku političke volje da se ispune ovi standardi, ali možda bi bilo pametnije govoriti o postojanju veoma jake političke volje da se oni ne ispune.
Bodo Veber, Savet za demokratizaciju iz Berlina: Sporazum u 2019. bi bio iznenađenje
Ja bih se iznenadio ako bi došlo do postizanja konačnog, sveobuhvatnog, pravno obavezujućeg sporazuma u 2019. Razlog tome je taj što su sve strane u pregovorima, prije svega Beograd, ohrabrene od gospođe Mogerini i njenog tima, a onda i sa podrškom kosovskog predjsednika Tačija, potrošile prvih godinu i po u novoj fazi u dijalogu na guranje ideje korekcije granice, razgraničenje, odnosno razmjene teritorija ili pak podjele Kosova.
To je počelo kao inicijalni politički spin iz Beograda, a čini mi se, eskaliralo u pokušaj eksploatisanja određene krize i političke slabosti Zapada, ohrabren od dijela aktera iz EU i SAD. No, pokazalo se da Zapad, prije svega EU, ipak nije toliko oslabljen kao što su se neki nadali.
Foto: DRAGAN KUJUNDŽIĆ/TANJUG
Zato su pregovore u 2018. završili potpuno zaglavljeni, dok je pokušaj Beograda da dijalog gura van ovog okvira koji ga je definisao od početka prihvaćen od svih pregovaračkih strana – priznavanja realnosti gubitka Kosova od strane Srbije i fokusiranje na sveobuhvatnu normalizacija dve zemlje i na osiguranje normalnog života kosovskih Srba u državi Kosovo, nagrađen perspektivom članstva u Evropskoj uniji, te podrškom o ekonomskom osnaživanje Srbije – doživio svoj neuspjeh u odbijanju etnoteritorijalne ideje od Njemačke i većine članica EU, te otporom svih albanskih parlamentarnih stranaka.
Sumnjam da su svi pregovarači napustili ideje o podjeli i razmjeni teritorije, ali ona neće proći. Uz to, ako bi prošla, ne bi donijela stabilnosti i bila bi kobna za život kosovskih Srba i južno, ali i sjeverno od Ibra. Put do konačnog sporazuma vodi preko jednog potpunog resetovanja pregovora, vraćanja u prvobitni okvir dijaloga, vraćanja političkoj realnosti, a ne preko kampanje sveobuhvatnog podržavanja kosovske države od vlasti u Beogradu.
Fokus mora biti na onome što bi garantovalo da sporazum zaista bude istorijski – na sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova kao bilateralnih odnosa dvije demokratske države, na svakodnevnom životu, svakodnevnim problemima kosovski Srba, sigurnosnim i socioekonomskim.
Bojim se da je takvo jedno resetovanje realno tek sa stupanjem na dužnost nove Evropske komisije poslije evropskih izbora. Bilo bi korisno sa strane ako bi do tada počeli da smanjuju tenzije, a njihovo podgrijevanje, mora se i to reći, počelo je već u jesen 2017. godine, političkim spinovanjem Beograda.
(Blic)
